Jagor

II

     Kad se otac uvečer vraćao sa steljišta, našao u raži kotaricu s lončićem i rupčić Jagorov. Pođe on kući, a žena u pojati kravu muze.
- "Dobar večer, ljubo! Kuda moj ručak? Što bi od Jagora?"
- "Ne znam ja, dragi! Ne žali za sinom, kad nije vrijedan, da ti ručak donese. Manje će nam kruha trebati bez njega."
- "Pravo veliš", odvrati muž, te odoše u kolibu, da večeraju.
     Kad odvečerali, pokaže žena mužu komad hljeba, koji bijaše preostao.
Pogleda muž, al ne može pravo da se obraduje onome hljebu.
     Žena legne spavati, a on ode u pojatu, da blago namiri. Kad se našao sam sa blagom, i kako stao oko blaga raditi, tako mu sve teže biva. Bušica i kozica gledaju u njega, a njemu kano da se od toga nešto u srce šulja. Jednako mu na pameti onaj komad hljeba, što je preostao. Sjedne on na prag pojate, pa se zagleda u noć.
     Vani mjesečina, na mjesečini koliba i pojata k'o dvije šačice, a polje i dvorište k'o dva dlana - sve pleterom opleteno. Polje u tri sloga sva tri izorana.
- "Do godine ne trebam trećega ni orati", pomisli čovjek, jer se i opet dosjetio, kako mu sad manje hljeba treba. Al odmah osjeti, da bez trećega sloga nikad ne izora ni ona dva prva. Plug drven, bušica slaba, a zemlja opora. Ako nemaš radosti u srcu, poginut ćeš od muke nad tom zemljom, ali je uraditi nećeš.
- "Po radosti orali je stari moji, sve otac za sina. A ja grešnik, pogubi sina, ubi radost u sebi i u zemlji."
     Jedva on to pomislio, kad kraj njega iz dovratnice nešto progovorilo. Ako nije šturak, ono je čudo nekakovo.
- "Pođi bolan, potraži sina", govori mu onaj glas. "Eno ga u jazbini u babe Poludnice. Pođi uz pleter, al' ponesi onaj lončić iz kotarice i u njemu vode. Kad uniđeš u jazbinu, idi rovom sve dalje, pa kad osjetiš, da vrućina velika bije odnekuda, ti se napij vode iz onog lončića i ništa ti biti neće, jer je baka iz njega pila prije tebe. Osilit ćeš se i izbaviti sina."
     Odmah se digne čovjek, uze vode u onaj lončić i pođe uz pleter. Kad nađe jazbinu, uniđe u nju, i pođe rovom, dok ne dođe do onoga gumna pod zemljom, od kojega strašna vrućina strujala. Ugleda čovjek onih dvanaest peći, a oko njih sluge, što se vrzu ko đavli oko plamena. A sred gumna vidi sina svoga, gdje se u onom paklenom žaru nateže s crvenim grdnim ovnom.
     Prenerazi se otac od žalosti, zaboravi da se napije vode iz onog lončića, nego otvori usta, da zovne sina. Jedva usta otvorio, al' mu ona vruća sapa već grlo ispalila. Uhvati se čovjek za grlo, pokaje se u sebi govoreći: "Nisam drugo ni zavrijedio", te pogine tijelom kao krtica u rovu, a izmirenom dušom ode Bogu na sud.
     Kad maćeha ujutro vidjela, da joj muža nema, izišla ona, pa ga malo zovnula; a kad se on ne ozva, otišla, pa ga malo potražila; kad ga ne našla, pričekala do večera, - a kad se on i do večere ne vratio, stala maćeha nasred dvora, ogledala se oko sebe, protrla ruke i rekla:
- "Dobro je. Još jučer bilo njegovo, a sada je moje."
     Tako rekavši unišla u kuću, zatvorila vrata zasunom, izvadila iz škrinje platno, koje mati bijaše Jagoru ostavila, prižgala svijeću i stala krojiti sebi košulju i krilo.
     Al' u pojati se snuždila kravica i kozica. Te večeri ni slamke ne taknule. Ne rači im se jesti. A kad bi noć, i kad u kolibi sve utihnulo, reče kravica bušakinja kozi:
- "Što ćemo, drugo?"
- "A što znamo, nego da idemo tražiti dijete?"
     Popeo se i Bagan na jasle. Malen kao palac, na nožicama mu konjska kopitašca, na čovječjoj glavici volovski roščići. Reče Bagan kravici i kozici:
- "Hajde, nema druge." Promisli kravica i reče:
- "Kuda znamo same? Ajde s nama, Bagane. Mudriji si od nas."
- "A tko će malome čuvati ovo dobro njegovo? Moje je, da ostanem, a vaše da idete", odredi Bagan. Odriješi Bagan gužvu, kojom bijaše svezana za jasle. Onda dohvati konopac, da odriješi i kozicu. A ona reče: "Odriješi konop od jasala, al' ga ostavi meni oko rogova. Može nam trebati."
     Ucini Bagan tako i namota konop kozici oko rogova - pa onda otvori vrata od pojate, a bušica i kozica izadoše u noc, da traže Jagora. Bagan pako osta, da cuva dobro njegovo.
     Ne znaju bušica i kozica, ni kuda ce, ni kojim ce putem, samo ih Bagan uputio, da idu u krš i da traže dijete, gdje je krš najviši i najstrašniji.
     Jedan dan išle i prolazile samim livadama, a vode u kladencima, koliko hoceš: Slatko se napasla kravica i napila se ciste vodice. Drugi dan išle, prolazile sav dan kroz gustu šikaru i naišle na potok. Slatko se nabrstila kozica i napila se ciste vodice. Treci dan išle i zašle vec u brdo, u parloge. Paša slaba, a vode samo u jednoj kaljuži. Cetvrti dan sama smreka i borovica, vode ni kapi, krš sve goliji i sve strmiji, a bušicu snaga izdaje. Kad vec posve iznemogla, snuždi se i rece:
- "Drugo, ja ne mogu dalje, a gle, gdje je još visoko nad nama vrh."
- "Lezi ovdje pod smreku i cekaj", odvrati koza. "Da se obje lomimo na ovu visinu, ponestalo bi nam objema mlijeka, pa ne bismo imale cime da maloga napojimo. Idem ja, da ga izbavim, a ti ceš ga napojiti."
     Osta bušica pod borovicom, a kozica ode dalje. Penje se ona, penje - kamen sve goliji i sve strmiji, pusta i strašna visina, kano da je u nebo uperila. Iskrvarila kozica noge, ali stigla pod gvozdenu zagradu. Vidi kozica, da je ono kotlina liticama i gvozdenim plocama opasana, a nad kotlinom razbijelilo se i nebo i zrak od vrucine.
- "Goreg mjesta u kršu nema, tu će i biti siroče", reče kozica i povere se još na liticu, gdje se litica sastala sa gvozdenom pločom i pogleda preko ploče.
     Ploča visoka za dva čovjeka, glatka kano staklo, vruća kano pakao. Pod njom u kotlini spava dijete; preteščala mu pečal za ovo četiri dana, pružilo se po kamenu i zaspalo.
     Zovnu kozica dijete, a dijete ne čuje. Samo one goleme ovce digle svoje strašne glave. Al' što znadu, grdosije nedotupave, nego opet sagnule glavu, pa pasu ono bakreno lišće, što prska plamenom oko njihovih crvenih glava. A kozica nogom odmrvila kamečak; pao kamečak kraj djeteta i probudio ga.
     Otvori Jagor oči i ugleda nad sobom riđu bradicu i dva vita roga i još dva oka, da su dva anđela božja, ne bi mu milija bila. Skoči dijete, digne ruke i reče:
- "Izbavi me, rano moja."
     Kad on tako reče i kad kozica ču glas djeteta, ona više i ne zna, da su joj nožice bolne i izderane, samo da je njojzi doći do djeteta, il' djetetu do nje.
     Uhvatila se ona prednjim nožicama za ogradu i stresla glavicom. Onaj se konopac odvije sa rogova i padne kraj konopa upravo Jagoru u ruke, a drugi krajac svezan kozici o rogove. Prihvati se Jagor za konop i stane se po njemu verati sve više i više, dok srećan rukama ne obuhvatio kozicu oko vrata. A kozica predigne dijete preko zagrade, izbavi ga iz paklene kotline i legne izmorena s njime na kamen, da odahne.
     A dijete, kako kozicu teško docekalo, tako ne otpušta ruku sa njezina vrata. Tako za dugo ležali jedno uz drugo, sami ko dva mravka na onoj strašnoj i golemoj visini.
- "Hajdemo, dušo Jagore", rece onda kozica.
- "Ne mogu, kozice. Izgorjeh od žede. Napoji me mlijekom."
- "Nema mlijeka u mene - presahnulo. Hajdemo do kravice."
     Podoše gladni, žedni i razbijeni niz strmu vrlet. Za glavu im je - drži se dijete kozice, a kozica djeteta, da se ne strmoglave, te tako sretno sadoše do borovice.
     Pod borovicom leži bušica; lijepo pocinula, hlada se nahladila, rosicom se okrijepila, pa ako i za dva dana pasla nije, radosno ih docekala:
- "Ne bojte se, mili moji. Napojit cu vas oboje mlijekom." Legoše oni, napiše se mlijeka do mile voljice, pa onda veseli rekoše:
- "Bušice, majcice. Što je bolje i sitnije trave, tvoja ce biti. Sama si gladovala, a nas si nahranila." Pa se onda digoše i podoše istim putem, kojim kozica i kravica bijahu došle; kroz smrekovinu, pa preko parloga, pa kroz šikaru i preko livade. Što kozica i kravica od kuce cetiri dana išle, ono sa djetetom do kuce za jedan cigli dan prošli.

To be continued...