Jagor

I

     Bilo dijete po imenu Jagor, nejako dijete ostalo sa zlom i pakosnom maćehom. Nemilosrdna maćeha, kao zla, hladna godina, muči dijete hladom i gladom, a njegova oca zatrovala travama svakojakim, pa i on za svog sina ne mari.
     Trpio Jagor donekle, trpio al djetetu onako malenu jednoga se dana srdašce napunilo tuge. Ode siromašak u pojatu, legne licem u slamu i zaplače gorko. "Što ću i kuda ću jadan?" Uto čuje, kako se nešto kroz slamu šulja, kano da je miš. Prišlo mu do uha i šapnulo: "Ne plači, dijete Jagore. Ne staraj se ni za što. Ima nas troje ovdje, mi ćemo tebi valjati!"
     Dignu Jagor glavu, ogleda se po pojati. Al u pojati, kao i dosada, uz jasle svezana samo kravica bušakinja i riđa kozica, koje mati Jagorova bješe othranila i milovala. I više nikoga nema.
- "Jesi li mi ti to govorila?" upita Jagor bušicu.
- "Nisam", odvrati ona.
- "A jesi li ti?" upita riđu kozicu.
- "Nisam ni ja", odvrati koza.
- "A da tko je i zašto kaže, da vas ima troje, kad ste vas dvije same ovdje?"
- "Ono ti Bagan reče, - on je uz nas dvije treći u pojati, a stariji je od nas", odgovori bušica.
- "A kuda ode?" upita Jagor.
- "Eno ga u snopu pšenice."
- "A gdje mu je ovdje u pojati snop pšenice?" upita opet Jagor.
- "Eno snop pšenice u desnom uglu pojate, upleten je u pleter pod mazom", odvrati kravica.
- "A otkada je tamo?" začudi se dijete.
- "Od pedeset godina."
- "A tko ga je tamo vrgao?"
- "Djed tvoj, kad je ovu pojatu pleo i dizao", reče bušica.
- "A zašto je upleo snop pšenice u pleter?"
- "Da primami Bagana. I kako se Bagan onda tamo namjestio, tako vam do danas čuva blago u pojati, i sve dobro u hljevu i kolibi, i što god biva, bez njega ne biva na vašemu dobru."
     Kad bušica ovo ispripovjedi, ogleda se Jagor po pojati i budne mu nekako drago na srcu i zbog djeda i zbog Bagana i zbog snopa pšenice u pleteru.
     A bušica još rece:
- "Ako ceš mene poslušati, ti sadjeljaj jaslice; neka nisu veće nego pedalj u širinu, a palac u visinu. Namjesti ih, neka nitko ne zna, pod naše jasle. Pa kad budeš večerom nama krmu polagao, ti baci i Baganu rukovet krme u jaslice, a kad budeš nama steljio, i njemu nastelji. Tako radi i ne boj se nicega."
     Poslušao Jagor bušicu, izdjeljao i namjestio jaslice, polagao Baganu krmu i steljio mu ležaj. Od toga dana djetetu u pojati bila hrana i obrana. Tamo noćivao, onamo se zaklanjao. A kravica, kozica i Bagan, kako obrekli, onako i držali. Ako noću vjetar vije, Bagan sijeno uz ušake navaljuje, da malome bude u pojati toplo; a kad maćeha ujutro dođe, da podoji kravicu i kozicu, one ne daju sve mlijeko, nego samo polovicu, a drugu polovicu za Jagora drže.
     Stao Jagor rasti kano bor u gori. Svatko se živ čudio, gdje dijete uz maćehu onako raste. A maćeha sve se kini i izjeda, jer vidi, da djetetu naškoditi ne može.
     Mislila ona, mislila za mnogo dana i za mnogo noći i napokon nešto smislila. Te kad se jednoga dana u zoru muž spremao, da ide stelju kositi, reče ona njemu: "Ne nosi, diko, ručka sa sobom. Poslat ću ti ga u podne po djetetu."
     Poslušao muž, uze samo kosu i ode na steljište. Kad bi podne, skuhala žena lonac kaše, ispekla hljebac, metnula u kotaricu i rekla Jagoru: "Eto kotarica, nosi ocu ručak."
     Ode Jagor, a maćeha izašla na ljesu, da gleda za njime.
     Znala ona, što će od njega biti, i tko na njega vreba o podnevnom vrućku.
     Vrućak udara sa nebesa, travka se pod travku podvlači, a sve živo uteklo il u grm il u trn, da se zakloni od sunca. Sam Jagor ide stazom preko livada - nigdje ni truna hlada, a zrak igra pred očima kano zlatna vodica.
     Kad Jagor bješe izašao na ljesu, čučnula onkraj plota baba Poludnica nad svojom jazbinom. Ime joj je baba Poludnica, jer samo u po dana izlazi iz jazbine, blaži se kano guja na ljetnoj pripeci i vreba, koga da ošine koprivom.
     Opazila, ele, baba dijete, natrgala brže bolje struk kopriva, potrčala za njime, niti joj čuješ korak, niti sjenu baca, dognala ga na stazu u raži na najžešćem suncu i ošinula ga koprivama po zatiljku. Kako ga koprivom ošinula, onako djetetu mrak pokrio oči, pao po stazi i više za se ne zna. Uze baba lonac: jedanput srkne, svu kašu posrka; uze hljebac: jedanput gutne, sav hljebac pojede. A onda prebaci Jagora preko ramena, kano da je vreća, odvuče ga u svoju jazbinu.
     Maćeha sa ljese sve ovo vidjela, protrla ruke i rekla: "Dobro je. Taj se više ne vraća." - A baba Poludnica, kako Jagora uvukla pod zemlju, tako ga vukla kroz mračni rov, dok ne dođe do mjesta, gdje su strašan žar i vrućina strujali odnekuda. Stane baba, hukne u Jagora, a on se prene oda sna.
     Uze baba dijete za ruku i povede ga dalje, te odmah dođoše na jedan prostor pod zemljom, koji bijaše kano jedno gumno strašno veliko, a nad njime svod od pečene gline kano velika pokljuka. Oko gumna dvanaest peći: šest crvenih, iz njih crven plamen bije, šest žutih, iz njih žuti plamen bije. Gumno sve utapkano, koliko se slugu ustrčalo oko pećiju. U crvenim pećima ovnove peku, u žutima hljebove žare: sve babi Poludnici za jedan obrok.
     U onoj vrućini nitko živ ni dahnuti ne bi mogao, jer bi mu grlo progorjelo - ali na Jagora bijaše baba huknula, pa mu ovaj žar ne mogaše nauditi. - "Uhu", - reče Jagor, kad se nađe pred ovim čudom.
- "Ne boj se!" - odvrati baba Poludnica.
- "Ne bojim se, nego se čudim, kako je ovo sve veliko. Ova jedna peć veća nego moja koliba i pojata."
     Nasmijala se baba Poludnica, nos joj se spustio, brada uzdignula do nosa, a usta uleknula.
     Odvede ona dijete preko gumna, te opet kroz jedan rov i dođoše u neki prostor pod zemljom, koji bijaše kano tor strašno velik, a nad njime svod od crvene zemlje. U toru ovce jedna do druge, sve crvene vune, a svaka velika k'o najveće goveče.
"Uhu", - reče Jagor, kad ugleda grdne ovce.
"Ne boj se", - odvrati njemu baba Poludnica.
"Ne bojim se, nego se čudim, koliko su velike ovce. Ova jedna ovca veća nego i kravica i kozica moja, da ih zajedno metneš."
     Nasmijala se opet baba Poludnica i učini se još ružnija. Povede ona dijete kroz tor, te ispusti ovce. Ovce nasrnuše u treći rov, koji sve pod zemljom vodio strmo uzbrdice, a baba s djetetom za njima. Dugo išli kroz rov, te onda izašli na drugi otvor iz jazbine.Našli se navrh krša na jednom polju kamenitom, strašno velikom.Sa dvije strane digle se litice, a sa dvije strane ploče gvozdene, tako te iz tog polja nema izlaza ni ulaza nego kroz rov babe Poludnice.
     Leži polje kano kotlina zatvoreno, a po polju neko bilje, silno i veliko, svaki list kano tri sloga dobra polja, a svaki se prelijeva kano bakar na suncu. Sunce raspalilo kamen i biline, vrućina u kotlini, da živ kršćenik ni dahnuti ne bi mogao, a da mu grlo ne izgori. Ali dijete ne osjeti ni ove vrućine, nego samo od čuda velikoga reče:
- "Uhu!"
- "Ne boj se", - odvrati njemu baba Poludnica.
- "Ne bojim se, nego se čudim, kako je ovo sve veliko; veći onaj jedan list nego polje i bašča moja."
     Opet se nasmijala baba Poludnica i učinila se tako ružna, da pod suncem takove još nije bilo.
- "Po volji si mi, momče", - reče zatim baba. "Meni pastir treba, pa ćeš mi biti pastirom. Sjedi ovdje i čuvaj stado. Nego dobro pazi, kako ćeš me poslužiti, jer bude li štete, zlo po tebe."
     Tako reče baba i nestade je opet u jazbinu. A dijete osta samo u onoj silnoj kotlini, gvožđem i kamenom opasanoj. One se grdne ovce razasule širom polja. Sagnule glave pa pasu ono bilje, a kako griskaju golemi list, što se bakrom prelijeva, tako im plamečci oko glava prskaju.
     Sjelo dijete na kamen pod onu visoku gvozdenu zagradu i zagledalo se u svu rugobu ovu. Sve što bješe vidio, slegnulo mu se tako u dušicu, te ni zaplakati ne može. Samo jednu te jednu misao po glavi prevrće: kako je malo i umiljato sve ono dobro njegovo, kojega ga je maćeha lišila, a kako je veliko i strašno ovo zlo, koje je za njega izmislila.

Next page >>